Steampunk kao de- i rekonstrukcija “velike priče”
Milena Benini

Ili – prčkanje po kotačićima prošlosti. Korijenje steampunka leži mnogo dublje. Neki ga smještaju uz Frankensteina Mary Shelley, neki u djela Julesa Vernea i H.G. Wellsa. Osobno sam sklona tezi da se embrij steampunka može pronaći u Oluji Williama Shakespearea

U doba nakon Drugog svjetskog rata bio je popularan vic o ruskom satu. Za one koji se toga razdoblja ne sjećaju, išao je ovako: hvali se Rus satom koji je precizniji od švicarskih. Sugovornik ga uzme pogledati i, otvorivši ga, među kotačićima ugleda žohara. Krene ga ubiti, a Rus poviče: “Njet, njet, eto mašinist!”

Kako nema dosadnije stvari od analize vica, zadržimo se ovdje samo na nekoliko zanimljivih činjenica. Kad se pojavio, nakon Drugog svjetskog rata, taj je vic bio urnebesno smiješan zbog slavne sovjetske potrebe da njihovi strojevi uvijek budu veći i bolji od tuđih. No, za steampunk je zanimljiviji koncept kako satnom mehanizmu, da bi bio savršeno točan, treba “mašinist”, inženjer koji će ga nadgledati. Bilo je to, naime, doba kad je “zastarjelost” tehnologije bila smiješna stvar, a svijet je – osobito zapadni svijet – čekala svijetla, jetsonovsko-flešgordonovska budućnost letećih automobila, vrtoglavih tornjeva i savršenih strojeva kojima neće trebati ničije nadgledanje. Ali, kao što je govorio Arthur C. Clarke, ni budućnost više nije kao što je nekad bila.

Izvorište steampunka

A zašto nije? Pa, kako kaže Orwell, budućnost kontrolira onaj tko kontrolira prošlost, dok prošlost kontrolira onaj tko kontrolira sadašnjost. A upravo se o toj kontroli nad prošlošću – pa onda i sadašnjošću i budućnošću – kod steampunka i radi.

Uobičajeno je shvaćanje da steampunk počinje poslije kiberpunka. Sam izraz doista se smješta otprilike u to doba, nakon eksplozije kiberpunka u prvoj polovici osamdesetih. Skovao ga je Kevin Wayne Jeter 1987. u pismu znanstvenofantastičnom časopisu Locus, pokušavajući opisati ono što su u to vrijeme radili on, Tim Powers i James Blaylock. Naime, Powersov roman The Anubis Gates izdan 1983., Blaylockov Homunculus iz 1986., te Jeterov Infernal Devices iz 1989. stvorili su kritičnu masu dovoljnu da kritičari počnu govoriti o trendu, premda je Jeter još 1979. napisao roman Morlock Night, nastavak Vremenskog stroja H.G. Wellsa, u kojem Britaniju od invazije morlocka spašavaju kralj Arthur i čarobnjak Merlin. Govoreći o ovim, kako su ih tada nazivali, “viktorijanskim fantazijama”, Jeter je napola u šali sugerirao kako će taj stil “gonzo-povijesnog”” pisanja zacijelo biti uspješan – pod uvjetom da mu se nađe prikladno ime, kakvo je steampunk.

No, korijenje steampunka leži mnogo dublje. Neki ga smještaju uz Frankensteina Mary Shelley, neki u djela Julesa Vernea i H.G. Wellsa. Osobno sam sklona tezi da se embrij steampunka može pronaći u Oluji Williama Shakespearea. No, svaka će rasprava o “pravom izvorištu” steampunka biti bespredmetna ako se prvo ne dogovorimo kako ćemo ga uopće definirati.

Stvarnost “povijesti koja se nije dogodila”

A kao što je slučaj i sa samom znanstvenom fantastikom – o spekulativnoj fikciji da i ne govorimo – definicija ima puno, i često su različite. Za početak bih se poslužila onom novinara Douglasa Fetherlinga: steampunk zamišlja “kako bi prošlost bila drukčija da se budućnost dogodila ranije”.

Ta je definicija dobra utoliko što pogađa jedan od dva bitna elementa steampunka, a to je – izmjena prošlosti. Steampunk danas ima puno podžanrova, koji svoje ime i svoj sadržaj mijenjaju ovisno o povijesnim i zemljopisnim koordinatama. No, kad bi samo to bilo dovoljno da se definira steampunk, on bi bio samo inačica alternativne povijesti ili, kako ga neki francuski kritičari i nazivaju, podvrsta “retrofikcije”, koja pak obuhvaća sve suvremene pripovijesti smještene u prošlost, kao što je npr. serija o Indiani Jonesu.

No, pogledamo li jedno od ključnih djela steampunka, roman Brucea Sterlinga i Williama Gibsona The Difference Engine iz 1990., lako se uočava kako u njemu ni alternativnost povijesti ni smještaj u 19. stoljeće nisu glavne preokupacije.

Za razliku od uobičajenih alternativnih povijesti, ovaj roman nema pojedinačnu točku divergencije, nego vrvi promjenama: Charles Babbage uspješno je konstruirao svoj analitički stroj, Byron je vođa Industrijske radikalne stranke, a Karl Marx predvodi komunističku komunu na otoku Manhattan, jednom od mnoštva neujedinjenih američkih državica.

No prava divergencija ne očituje se u raskoraku od nama poznate povijesti, nego u nečem sasvim drugom. Jedan od glavnih likova u romanu jest Sybil Gerard, inače junakinja stvarnog romana Benjamina Disraelija Sybil, objavljenoga 1845. – a kao lik se pojavljuje i sam Disraeli. Radi se, dakle, o kombinaciji ukronije i utopije: stvarno i fiktivno stvaraju ovdje prošlost koja ne samo da se razlikuje od one koju poznajemo nego nikad nije ni bila moguća. A upravo je taj postupak, priključivanje fiktivne prošlosti realnoj, karakterističan za steampunk.

Još je očitiji primjer, strip Alana Moorea započet 1999., Družba iznimne gospode, u kojem snage udružuju razni likovi iz viktorijanske pustolovne fikcije, kao što su Mycroft Holmes, Nevidljivi čovjek, Dr. Jekyll i kapetan Nemo. I Mooreovo 19. stoljeće posjeduje napredniju tehnologiju nego što očekujemo, ali znatno je važnija njegova osobina to što likovi iz ranog pulpa iskoračuju sa svojih stranica – u novu stvarnost “povijesti koja se nije dogodila”.

Ako je, kako kaže Brian McHale, znanstvena fantastika zbog svoga promišljanja mogućih svjetova glavni paraliterarni fenomen postmoderne, moglo bi se otići i korak dalje pa ustvrditi da je upravo steampunk zapravo pravi idealan žanr postmodernizma. Steampunk, naime, lingvistički obrat dovodi do krajnjosti, zamjenjujući prošlost nepostojećom alternativom sazdanom na onome kako nam je ona bila lingvistički, odnosno narativno prezentirana – prošlost, dakle, koja je fukoovski heterotopna, izmještena ne samo iz standardne nego i iz promijenjene, alternativne ali zamislive prošlosti. A da bi stvari bile još zanimljivije, upravo je ta izmještenost ono što publici steampunka pruža referentnu točku: poznavanje opće kulture, sposobnost prepoznavanja Mine Murray kao junakinje iz Dracule Brama Stokera, ono je što nam omogućuje da shvatimo svijet iznimne gospode Alana Moorea, pa tako i da shvatimo zašto je članovi družbe nazivaju gospodom, iako se među njima nalazi i jedna dama. Riječ je, naime, o parafrazi naslova pulp-romana Johna Bolanda iz 1958. – The League of Gentlemen – u kojem se među likovima pojavljuju i ljudi po imenu Mycroft i Hyde.

Tako, dakle, steampunk ne treba shvatiti kao alternativnu verziju prošlosti, nego kao ponudu jedne izmještene varijante, heterokronijske prošlosti. U toj činjenici možemo tražiti i izvore silne popularnosti steampunka.

Steampunk artefakti

Za razliku od mnogih drugih spekulativnih žanrova, naime, steampunk ima sve: književnost, vizualne oblike, ali i glazbu, modu, pa čak i artefakte. No, čim se taj supkulturni fenomen malo bolje prouči, uočava se kako, na primjer kod artefakata, postoje dva glavna smjera: jedan su ljudi koje zanima “prava” stara tehnologija (stari burzovni tikeri, rekonstrukcije Babbageovog stroja), i “nova-stara” tehnologija: MP3 playeri obučeni u mjed i mahagonij, tastature za kompjutore sastavljene od starinskih tipki pisaćih strojeva, koje izgledaju kao da su ispale iz neke epizode Maxa Headrooma. (Izmišljen 1985. kao najavljivač za britanski Channel 4, Max Headroom je dobio vlastitu seriju koja se prikazivala od 1987. do 1988. godine. Headroom je po mnogočemu pravi steampunk, i to ne samo u estetici: iako je trebao predstavljati računalnu tvorevinu, sam lik uopće nije bio generiran, nego se radilo o glumcu s hrpom šminke, a čak su i “kompjutorske smetnje” koje su se redovito pojavljivale iza njega bile ručno animirane.)

Osim toga, dok jedni oblače svoje tehnološke igračke 21. stoljeća u izgled 19. stoljeća putem naručenih modifikacija, drugi to rade sami, težeći za dubljim spojem. Tu je možda najzanimljiviji primjer iz Steampunk Workshopa, gdje je Hieronymus Isambard Von Slatt spojio svoj kompjutor s telegrafskim tikerom, tako da mu otkucava RSS-feedove u Morseovu kodu.

Iz ovoga se dobro vidi podvojenost koja mi se čini karakterističnom za današnji steampunk: jedni se doista trude stvoriti “otjelotvorenje”, “pravi” steampunk (Von Slatt je sâm napravio sve, uključujući tu i lažni stari tiker), dok je drugima dosta to što im igračke izgledaju cool i drukčije.

Firepunk?

Ni u književnosti danas steampunk više nije samo steampunk. Unutar, uvjetno rečeno, steampunkerskog korpusa, postoje i brojni ko- i podžanrovi. Neki od njih su određeni svojim vremenskim ili prostornim smještajem. Tako se npr. weird wild west bavi steampunkom u okruženju Divljeg zapada. (Naravno, najpoznatiji primjer za ovo su serija Wild, Wild West iz kasnih šezdesetih, i istoimeni film iz 1999.) Zatim je tu retrofuturizam, koji se doduše ne smješta u prošlost nego u budućnost, ali onakvu kakva se zamišljala u prošlosti; voyages extraordinaires, koji se oslanja na djela Julesa Vernea. Iako se neki čistunci tome protive, drugi priznaju i “fantastički steampunk”, nalazeći ga u djelima ljudi kao što je China Miéville. A postoji, također, i “clockpunk”, nešto kao steampunk, ali prije pojave parnog stroja, kao što su npr. Pasquale’s Angel Paula McAuleyja ili Jack Faust Michaela Swanwicka, ili dieselpunk, koji se smješta u razdoblje prvih motora s unutarnjim sagorijevanjem. Ovo vremensko dijeljenje ide tako daleko da se čak, na jednom forumu, pojavilo i pitanje: a što je sljedeće? Firepunk?

Steampulp

No, posebno je važno spomenuti još jedan podžanr, koji se inače rjeđe spominje: steampulp. To je žanr, ili bar termin, koji se od steampunka razlikuje utoliko što nema u sebi onaj element punka. Kako kažu na brassgoggles blogu: “sufiks -punk dovodi do zabune kod onih koji zamišljaju da označava razdor i pobunu”. Steampulp se, dakle, oslanja na pustolovne priče 19. stoljeća i teži rekreirati njihov duh, uključujući tu i čisto eskapističku osobinu vremena kad je “svijet bio veći”.

No, istovremeno, postoji i ona struja kojoj je eskapizam najmanje zanimljiv. Tu se kao primjer ističe najnoviji časopis/fanzin posvećen steampunku – The Steampunk Magazine, koji je započeo s izlaženjem 2007., i čije je geslo “vratiti punk natrag u steampunk”. Takvi steampunkeri duh 19. stoljeća prizivaju kroz oslanjanje na vlastite snage: tako, na primjer, osim samog časopisa, nude i priručnik za “steampunk” preživljavanje u pretpostavljenoj situaciji pravog postindustrijskog društva, u kojem nema više lakodostupnih energenata, a društvene institucije su u rasulu. Takav pogled na svijet dopunjavaju i suvremenim oblicima alternativnih društvenih paradigmi: služe se Creative Commons licencom, i časopis nude besplatno u elektroničkom obliku.

Upravo mi se ova dva smjera i čine najvažnijim unutar pristupa steampunku: steamPUNK i steamPULP. Na isti način mogli bismo, naravno, govoriti i o kiberPUNKU i kiberPULPU itd. Podjela na “trivijalno” i “netrivijalno” ionako uporno opstaje kao jedno od velikih pitanja SF-a uopće. No, u kontekstu steampunka ta mi se podvojenost čini osobito važnom.

Nije, uostalom, slučajno niti to što je baš STEAMpunk bio izvorište svih ovih drugih podžanrova, niti je slučajno baš ta viktorijanska inačica doživjela najsnažniji razvoj, proširivši se do statusa supkulture.

Naime, vrijeme kojim se bavi “čisti” steampunk, 19. stoljeće, viktorijansko doba, iznimno je važno razdoblje za našu današnju (bar onu zapadnu, globaliziranu i informatiziranu) kulturu. To je doba britanske kolonijalne ekspanzije, zapadne dominacije, industrijske revolucije i socijalnih previranja. U umjetnosti, to je također i doba raslojavanja na “masovnu” i “elitnu” književnost, a, uostalom, to je i vrijeme nastanka “prave” znanstvene fantastike. Ukratko, riječ je o jednom od ključnih trenutaka onoga što smo navikli smatrati svojom poviješću, izgradnje temelja našeg navodno postindustrijskog društva.

Steampunk, na svojim počecima, posiže baš za tom velikom pričom, i to s namjerom da je dekonstruira. Sličnosti između kiber- i steampunka postoje i u drugim smislovima, ali, bar u početku, ključno im je bilo upravo to – “bratstvo po punku”.

I tu se sad vraćamo i onoj dihotomiji o kojoj smo toliko govorili. Jer steampulp se, za razliku od svoje pankerske inačice, ne bavi toliko dekonstrukcijom koliko rekonstrukcijom prošlosti. Da, to je također “prošlost koja se nije dogodila” – ali prošlost za kojom poklonici steampulpa čeznu, idealizirana prošlost. Potreba za takvom nepostojećom prošlošću nije u SF-u nova: njezini se tragovi mogu pronaći i u Tolkienovu idealiziranom selu, i u mnogim djelima alternativne povijesti, a ne nedostaje ih ni u Harryju Potteru. Ono što, međutim, steampulpere razlikuje od ostalih poklonika ne-povijesti jest upravo njihova volja (i sposobnost) da tu ne-prošlost i otjelotvore. Odatle, dakle, RSS-tickeri i mjedeni MP3 playeri.

“Punkeri” vs. “pulperi”

A ključna je razlika, jednostavno, u odnosu prema toj istoj izmišljenoj prošlosti. Dok je “pankeri” promatraju kritički, koristeći je kao sredstvo dekonstrukcije – zato je i moguć steampunk u neviktorijanskom dobu, kao što je učinio Neal Stephenson sa svojim romanom Diamond Age, ili kao što radi China Miéville sa svojim ciklusom o Novom Crobuzonu – “pulperi” tretiraju tu prošlost kao mjesto u koje mogu pobjeći, i maštati o “dobrim, starim vremenima”, pa makar na nekoj razini bili svjesni da je ta prošlost nepostojeća. Istovremeno, kako to u svojem manifestu objavljenom u Steampunk Magazinu kaže Catastrophe Orchestra and Arts Collective, pankeri “stoje na drhtavim ramenima opijumskih ovisnika, estetičkih dendija, izumitelja perpetuum mobilea, pobunjenika, varalica, kockara, istraživača, luđaka i sufražetkinja.”

Uostalom, kako smo već prije rekli – duboko u duši, svima je nama bliža stvarnost jednog Sherlocka Holmesa nego, recimo, nekog tamo Conana Doylea.

Izvor: http://www.zarez.hr/pages/231/z_socijalna.html

Prenosimo sa stranica Filmskih programa:

Izbavitelj

Režija: Papić, Krsto, 1976, igrani, 35mm widescreen, boja, oko 80 minuta

Uloge: Ivica Vidović (Ivan Gajski), Mirjana Majurec (Sonja), Fabijan Šovagović (profesor Bošković), Relja Bašić (gradonačelnik), Ilija Ivezić (šef policije)
Scenarij: Ivo Brešan, Krsto Papić, Zoran Tadić (po noveli Aleksandra Grina)
Fotografija: Ivica Rajković

Sadržaj: Siromašni pisac Ivan Gajski zaljubi se u Sonju, kćer profesora Boškovića, te nekako u isto vrijeme otkriva da vlast u gradu preuzima posebna vrsta štakora koja ima sposobnost uzimanja ljudske fizionomije. Na čelu štakorske organizacije je tajanstveni Izbavitelj…

U ponedjeljak 2. lipnja u 20h prikazuje se remake/nastavak Izbavitelja, Infekcija (2003).

Izvori:
http://www.filmski-programi.hr/program_detalj.php?id=2579
http://www.filmski-programi.hr/baza_film.php?id=258
(fotografija: Filmski leksikon, 2003)

SFera i knjižnica Bogdan Ogrizović pozivaju vas da u utorak, 27. svibnja 2008. u 20:00 sati dođete upoznati SF autoricu Veroniku Santo na predstavljanju njezine knjige novela “Vrt pramčanih figura”. I autoricu i zbirku predstavit će urednik Aleksandar Žiljak.

“Posrijedi je knjiga za apsolutnu preporuku za sve ljubitelje SF-a, kao i za književne sladokusce: prva knjiga Veronike Santo, jedne od najistaknutijih postjugoslavenskih spisateljica znanstvene fantastike i ‘kućne autorice Ubiqa‘”, kaže Tomislav Šakić, jedan od urednika književnog časopisa za znanstvenu fantastiku Ubiq. Više o Veroniki Santo i njezinoj zbirci, čitajte ovdje.

S veseljem vas očekujemo!

Dragi te poštovani,

Ono što na Zagrijavanju nismo imali nikada (pored svih onih fantastičnih pisaca koji su gostovali) su pisci fantasyja!

Čast mi je dakle i zadovoljstvo najaviti da će u petak, 23. svibnja 2008. u 19.30 h u knjižnici Bogdan Ogrizović biti predstavljena godišnja zbirka domaćeg fantasyja “Zmajev zlatni svitak”, a govorit će se i o puno drugih lijepih stvari: o nagradi SFERA, pisanju fantasyja i SFa, njihovim podžanrovima, te naravno - o likovima i djelima naše fantasy i SF reprezentacije, koju u petak čine:

Irena Rašeta
Ivana Delač Horvatinčić
Nikola Kuprešanin
David Kelečić
Dario Rukavina

Te jedna i jedina, spisateljica, urednica, a večeras i ko-moderatorica:

Tatjana Jambrišak

Dođite, ne propustite (i obavijestite zainteresiranu rodbinu, znance i prijatelje), fantastična večer je pred nama!

Roman Simić Bodrožić

Ovom prilikom jedna sitna napomena - ne znamo jeste li primijetili, ali i u Ad Astri i u Ubiqu, nastojimo - gdje god je to moguće - sustavno pisati “znanstvenofantastični”, umjesto polusloženica s akronimom SF.

“Pravi” časopis o SF-u
Siniša Nikolić 

Hrvatski je kulturni prostor dobio prvi ozbiljan časopis za prezentaciju i proučavanje kvalitetnog, široko postavljenog SF-a, kako hrvatskog tako i svjetskog, koliko teorije toliko i prakse

UBIQ, časopis za znanstvenu fantastiku, urednici Tomislav Šakić i Aleksandar Žiljak; Mentor, Zagreb, 1/2007.

Kao što je najširem čitateljstvu manje-više nepoznato, hrvatska ima sasvim solidnu, gotovo jednostoljetnu tradiciju SF književnosti, kojom su se bavili mnogi dobro nam poznati književnici i drugi kulturni djelatnici. Sve tamo od početka 20. stoljeća i radova Frana Galovića, Marije Jurić-Zagorke, Vladimira Nazora, a posebno Milana Šufflaya i njegova, prvog hrvatskog SF romana Na Pacifiku god. 2255 (1924.), pa do plodnoga romanesknog SF opusa jednog Predraga Raosa i drugih danas, ta je vrsta književnosti u nas pronašla plodno tlo. Ona se, međutim, odvija u uskom krugu čitateljskih SF freakova, što će reći vjernih sljedbenika i zaljubljenika u taj žanr, sa slabim odjekom kod šireg čitateljstva. Ta je zatvorenost možda pripomogla očuvanju kakvog-takvog stvaralačkog i čitateljskog preživljavanja, ali daleko je to od slavnih Siriusovih vremena. U razdoblju od 1976. do 1989., dakle dobrih 13 godina, novinska je kuća Vjesnik tiskala časopis za SF književnost Sirius, a to se razdoblje smatra “zlatnim dobom” tog žanra, i to ne samo u Hrvatskoj, nego i u bivšoj državi. Sirius je objavljivao prijevode i radove domaćih SF književnika, recenzije, teorijske radove i druge priloge koji su svojom kvalitetom bili velik poticaj SF književnosti na ovim prostorima.

No, ti su slavni dani davno prošli, a samostalnohrvatska stvarnost, prečesto i sama po sebi bliska različitim podžanrovima SF-a, bila je nesklona tom književnom žanru. Okupljeni oko svoje krovne udruge Sfere, njezinih jednogodišnjih zbirki, fanzina i časopisa Futura, SF društvo je pokušalo, pa može se reći i uspjelo, ne samo održati kontinuitet nego uvesti i nove generacije mladih stvaralaca na tom području, koji su popratili estetske mijene u tom žanru u svjetskoj književnosti. Problem je, međutim bio u rijetkom izlaženju sferakonskih zbirki, suženom prostoru djelovanja i još rjeđem pojavljivanju Future - jedinog časopisa za SF književnost u Hrvata. To je došlo dotle da je djelovanje tog časopisa postalo gotovo virtualno, pa se izgubio i elementarni smisao časopisa, a to je praćenje tekućih trendova u svijetu SF-a. Bilo je, dakle, vrijeme za neke nove vjetrove.

Velik udjel teorije

Nakon što su napravili antologiju hrvatske SF novele na nesvakidašnje iscrpan, sveobuhvatan i znanstveno utemeljen način (Ad astra, 2006.), autorski je dvojac Šakić/Žiljak, uz nakladničku potporu Darka Macana, odlučio učiniti korak dalje i pokrenuti novi SF časopis. Iako zvuči jednostavno, takav projekt je u našim krajevima ravan novozavjetnom pomicanju planina. Poteškoće se nižu od psiholoških i voljnih preko koncepcijskih do, naravno, onih glavnih –financijskih. Ipak, ta uredničko-nakladnička ekipa učinila je naizgled nemoguće, pa se početkom godine u javnosti pojavio prvi broj UBIQ-a, novog SF časopisa.

Kao što smo vidjeli, autori novog časopisa imali su dobre uzore i mogli su se koncepcijski osloniti na već postojeće obrasce. Ali, kako su dobro zaključili, kad već radiš u nemogućim uvjetima, onda barem radi kako ti želiš, a to je u ovom našem slučaju – dašak novuma. U tom pogledu može se reći da za razliku od prethodnika, koji su bili ipak populistički orijentirani, UBIQ želi biti pravi književni časopis, poput drugih časopisa za književnost na hr-kulturnom zemljovidu. Iako se to možda laicima čini samorazumljivim, tomu nije tako. Naime, unutar SF supkulture vode se žestoke rasprave između zastupnika tzv. tvrdoga, tehnologijski orijentiranog SF-a i onih zastupnika književnih vrijednosti koji polažu pozornost stilu, osviještenom jezičkom strukturiranju teksta i drugim književnim aspektima djela. Kao i svaki drugi “jedini” časopis u svojoj branši, i UBIQ teži pomirenju i sintezi i jednih i drugih vrijednosti, dajući ipak važan prostor SF literarnosti (kod mnogih SF freakova omraženom pojmu).

Drugi je značajan moment razmjerno velik udjel teorije, prikaza i drugih znanstvenih disciplina (poput bibliografije), što ovaj časopis definitivno izdvaja od čisto supkulturnog kiosk fanzina i svrstava u red znanstvenih priloga proučavanju ovog zanimljivog književnog svijeta, prvoga reda. Ne treba ni spominjati koliko je upravo teorijsko i svako drugo kritičko promišljanje i osvještavanje tog područja književnosti važno za njegov razvoj (ma što o toj temi mislili pukoj praksi orijentirani naivci), a koliko je upravo to nedostajalo u dosadašnjim SF publikacijama. S obzirom na to da je ovdje odnos 2:1 u korist tekstova lijepe književnosti (a to je povoljno za teoriju), vidi se da će teorijski prilozi i ubuduće biti iznimno važni.

I treći, ovdje značajan, koncepcijski moment orijentacija je na hrvatski SF, što je još oštar rez u odnosu na uobičajenu populističku praksu u ovakvim časopisima, a to je masovno prevođenje, uglavnom anglo-američkog SF-a. Orijentacija na hr-SF nema, međutim, ekskluzivističke namjere, nego predstavlja otvaranje prostora domaćim autorima na razmjerno redovitoj i širokoj osnovi. Kako stvari stoje na tom planu, nemamo se na što žaliti jer je ponuda i kvaliteta zadovoljavajuća. U izboru bismo domaćih autora mogli izdvojiti dominaciju žena (5:3) što je također pohvalno i znakovito.

Literarni dio (kakvih 160 stranica) nudi po jednu pripovijetku (novelu) osam hrvatskih SF autora; od onih nešto starijih (Branko Pihač), preko srednje generacije (Veronika Santo, Milena Benini, Zoran Vlahović) do onih mlađih (Danilo Brozović, Jasmina Blažić, Tereza Rukober, Iva Šakić-Ristić) – dakle, zastupljene su sve generacije hrvatskih SF pisaca.

Širok raspon podžanrovskih interesa

Izbor pripovijetki pokazuje širok raspon podžanrovskih  interesa naših ubiqovaca. Od horror-fantasy lavkraftovske inspiracije Jasmine Blažić, preko pustinjskog, herbertovskog, mitskog svijeta Milene Benini, distopijskog, orvelovskog pristupa Tereze Rukober, do tehnologijski nabrijane hard-core SF pucačine Zorana Vlahovića, hrvatski Sfantastičari pokazuju da ne zaostaju za sličnima u svijetu. Ovdje možda treba izdvojiti Branka Pihača i njegovu pripovijest Eliksir besmrtnosti kao najcjelovitiju i možda najdublju, jer daje futuristički prikaz vječnih metafizičkih pitanja o odnosu duše i tijela onkraj fascinacije tehnologijskom kozmetikom. Njegov nam je dr. Magster blizak jer ga muče ista pitanja kao i dr. Frankensteina ili dr. Mabusea, čiju filozofijsku popudbinu baštini. Ali i drugi autori, a napose autorice, pokazuju zavidno vladanje žanrom, ali i, što je možda novost, pripovjedne vještine i zavidan rad na stilu.

Može se također reći da su neki od autora na tragu izgradnje pravih epskih SF-svjetova. Tako je Vlahovićeva pripovijest Padalica zanimljiva sinteza dobrog tvrdog SF s puno tehnologijske terminologije, ali one prljavog, distopijskog tipa i konteksta složene i detaljno iznesene pripovijesti o očajničkoj osveti poraženih Zemljana. Zanimljiva je u tom smislu i pripovijetka Danila Brozovića sa svojim sasvim kroatiziranim pristupom svijetu space-odiseje: Crkva u Hrvata preuzela je stvari u svoje ruke i njezini redovi (isusovci, dominikanci) ordiniraju svemirskim prostranstvima, a likovi poput oca –kapetana broda Antuna Maletića, ili kardinala – generala isusovaca Paukovića, provode tajne misije upravljajući svemirskim brodovima. Začudo, Brozović je postigao bliskost s likovima svladavajući uspješno uobičajenu nategnutost i neuvjerljivost, kako zapleta, likova, tako i same zamisli.Moglo bi se reći da u ovom dijelu časopisa nema slabog mjesta, ocjena je pitanje čitateljeva senzibiliteta, no sve su pripovijesti više negoli korektne, čak veoma dobre.

Počast Darku Suvinu

Teorijski je pak dio posebna priča. Kao što je, također, šire uglavnom nepoznato, Zagreb je dao jednog od najutjecajnijih teoretičara SF-a u svijetu – Darka Suvina, koji je u svom gotovo polustoljetnom kanadskom sveučilišnom egzilu gotovo zaboravljen, a prvi mu broj UBIQ-a odaje dostojnu počast s dva kraća teksta u kojima on sumira svoje dosadašnje bavljenje SF-om, u kontekstu svoga općeg svjetonazora, kao što sam Suvin, u drugome tekstu odaje počast svome literarnom miljeniku – Stanislavu Lemu. Idući tekst pak diže cijelu stvar za stupanj više, jer Zoran Kravar, etablirani profesor na komparativnoj književnosti, uglavnom stručnjak za stih i hrvatski barok piše ni manje ni više nego o ustrojstvu fantastičnoga Tolkienova svijeta (inspiriran Hurinovom djecom). Kako izgleda Tolkienova duboka fikcija, kako je Kravar naziva pod povećalom jednog stručnjaka za književnost, ne može se komentirati nego, barem zasad, treba jednostavno samo čitati. U svakom slučaju, svatko tko je Tolkienovu prozu doživljavao kao neku možda tek zabavnu, trivijalnu književnost, nakon čitanja ovog teksta morat će promijeniti mišljenje.

Ni ostala tri teksta nisu manje zanimljiva ili relevantna, dapače: onaj Nikice Mihaljevića o SF-romanu Milana Šufflaya, Milene Benini o ulozi žena u SF književnosti i prikaz života i djela američkog književnika Roberta Heinleina, čovjeka koji nam je prodao Mjesec, kako o njemu govori autor teksta Boris Švel. Svi su ti tekstovi napisani iscrpno i na zavidnoj znanstvenoj razini (bibliografije, literatura itd.) tako da dostojno upotpunjuju društvo s početka teorijske priče. Časopis zatvara poslastica za sebe: građa za bibliografiju hrvatske znanstvene fantastike do 1945. (romani, novele, pripovijesti) Živka Prodanovića, još jednog doajena hrvatskoga SF-a. Teško je uopće dovoljno naglasiti važnost tih podataka za ozbiljno bavljenje SF-om u Hrvata, a to ovom, prvom broju UBIQ-a daje još veću težinu.

Kao što se može vidjeti, hrvatski je kulturni prostor dobio jedan, možda čak prvi ozbiljan časopis za prezentaciju i proučavanje kvalitetnog, široko postavljenog SF, kako hrvatskog tako i svjetskog, koliko teorije toliko i prakse. Hoće li to zadovoljiti baš svakog SF-sljedbenika, koji ima pravo na svoju subjektivnu koncepciju te književnosti, teško je reći, ali to možda i nije nužno, a još manje bitno. Ono što je doista bitno jest to da je ovom koncepcijom časopisa SF literatura u Hrvatskoj napokon privedena ozbiljnom bavljenju, čime je postignuta nova razina života ovog zanimljivog književnog žanra. Za nadati se samo da će ova urednička koncepcija naići na razumijevanje i potporu nadležnih institucija, kao i čitatelja, i nastaviti izlaziti zamišljenim tempom, na dobrobit svih ljubitelja dobroga SF-a. A UBIQ to doista zaslužuje.

Izvor: http://www.zarez.hr/pages/230/kritika1.html

Pritom se Veroniki Santo izgubio svaki trag, barem naizgled. Kad smo Aleksandar Žiljak i ja duboko zašli u projekt antologije hrvatske znanstvenofantastične novele (tiskana je pod naslovom Ad Astra, 2006), pažnju na sebe skrenula nam je Vera Ivosić-Santo, i nije nam trebalo dugo da ustanovimo da je od ranih 1990-ih ona objavljivala pod imenom Vera Santo te, konačno, Veronika Santo. Po prezimenu smo pretpostavili da je Vojvođanka te da je, po logici, studirala u Beogradu i pripadala srpskom krugu SF pisaca okupljenima oko navedenih dviju publikacija. Uz posredovanje Miće Milovanovića došli smo do njezina mejla i saznali da je Santo Zadranka, te da je tijekom Domovinskog rata iz Zadra otišla za poslom u Rim, gdje se na koncu zaposlila u talijanskom parlamentu. Iznenadila se da bi netko smatrao da ona nije hrvatska autorica (što je tema koja se poteže i povodom objave ove knjige), kako je rekla Žiljku u razgovoru tijekom priređivanja autorizirane verzije njezine novele “Tragovi” za Ad Astru (ta novela se i u ovoj knjizi donosi u popravljenoj, autoriziranoj verziji iz antologije). Također, čini se kako nije znala da su neke od njezinih novela tiskane u Beogradu tijekom rata - Tamni vilajet kasnio je godinama, tako da su se usred ratnih godina u njima našle i predratne priče, primjerice, Darka Macana i Nevena Jovanovića. U svakom slučaju, Veronikin vrhunac - barem zasad - pao je u te “nestale” godine, i upravo sada ona doživljava nagli uspon, tiskom autoriziranih verzija tih novela, ali i novim radovima.

Upravo se Ad Astra može smatrati zaslužnom za revitalizaciju Veronike Santo. Nakon antologije, ona je nastavila surađivati, i naš novoutemeljeni časopis Ubiq uskoro je za tisak zaprimio dvije novele. “Ekstaza - Otomansko carstvo, 13. stoljeće” tiskana je u prvome broju, a “Mi i oni iza mojih leđa” u drugom. Uskoro smo dobili i treću, “U lov, u lov!”, koja u ovoj zbirci doživljava svoju premijeru, kao i četvrtu, koja je planirana, ako sve bude po planu, za treći broj Ubiqa (studeni 2008). Žiljkovim posredovanjem Santo je ponovno nastupila na sceni i prije Ubiqa, objavivši u SFerinu fanzinu Parsek urednika Borisa Švela novele “Otok u obliku leptira” (broj 89, studeni 2006) i “Duboke vode” (broj 91, ožujak 2007), kao i dvije kratke priče (”Naseljavanje pakla”, “Srce zvijeri”), pritom pokazavši da granice fantastičnoga žanra shvaća sve propusnije, što je pokazala još u naslovnoj, “borhesovskoj” noveli ove knjige - noveli dosad našoj javnosti nepoznatoj - kojom se upisuje ne samo u tradiciju fantastičke i izvanžanrovske književnosti (žanr tu shvaćamo u uskom, komercijalnom smislu SF-a), nego i, primjerice, hrvatskih borhesovaca.

Knjiga borhesovskog naslova Vrt pramčanih figura stoga je ne samo presjek stvaralaštva naše, domaće spisateljice znanstvene fantastike, nego i knjiga dobre proze za sve koje zanima suvremeno (postmoderno i post-postmoderno) pisanje, “žensko pismo” koje je na neki način post-žanrovsko i u kojem se, u tradiciji kako klasične i novovalne znanstvene fantastike, tako i hrvatske borhesovske fikcije i magijskog realizma, Poea, Borgesa i Garcije Marqueza, isprepleću fantastičko, oniričko, podsvjesno, feminino, simboličko, magijsko, mitsko…
(Tomislav Šakić)

S korica knjige:

U suton jedne države, mlada se žena, tražeći sebe, upleće u nerazmrsivo klupko vidovnjačkih moći … Putnik kroz vrijeme osigurat će besmrtnost legendarnom razbojniku i dokopati se njegova blaga … U dalekoj budućnosti, posebne se čete bore protiv davno izumrlih čudovišta što ih na svjetlo dana vraća prastara Zemlja … Neobični vrt skriva kartu, koja će okorjeloga gusara odvesti do spasenja, a njegova roba do daleke mu domovine … Dvije su sestre uvučene u bespoštedni rat između ribara i zagonetnih morskih stvorenja … Koji će stanovnik ličke šume ustupiti tijelo bezobličnom putniku što je stigao iz hladnih svemirskih dubina?

Veronika Santo jedna je od najcjenjenijih hrvatskih spisateljica znanstvene fantastike. Njene priče, antologizirane i nagrađivane (nagrada SFERA 1991. godine), uvijek iznova oduševljavaju bogatstvom ideja, snažnim likovima i vještinom kojom su ispripovijedane. U ovoj zbirci sabrano je ono najbolje iz spisateljskog opusa Veronike Santo: jedanaest uzleta mašte što vas skrivenim putevima vode u Vrt pramčanih figura.

Online-čitaonica Veronike Santo:

• “Tragovi“, verzija iz Tamnog vilajeta (1992), na Projektu Rastko
• “Otok u obliku leptira“, Parsek, 2006, 89.
• “Duboke vode“, Parsek, 2007, 91.
• “Naseljavanje pakla“, Parsek, 2007, 93.
• “Srce zvijeri“, Parsek, 2007, 95.

Sadržaj:

• Duboke vode
• Posljednje putovanje bećara Janike
• U noć
• Daždevnjaci
• Ekstaza: Otomansko carstvo, 13. stoljeće (verzija iz Ubiqa 1)
• Evici, s ljubavlju (Nagrada SFERA, 1991)
• Tragovi (autorizirana, dorađena verzija iz Ad Astre)
• Vrt pramčanih figura (autorizirana verzija)
• Otok u obliku leptira
• Čemu služe graničari? (nova verzija)
• U lov, u lov!
• Veronika Santo - stvaralačka biografija
• Bibliografija

Urednik knjige je Aleksandar Žiljak, slika na naslovnici je iz fraktalne galerije Svena Geiera, a riječ je o prvom samostalnom izdanju društva SFera. Knjigu se može komentirati na forumima NOSF-a i Znaka sagite.

“Književnu republiku znanstvene fantastike” tako predstavljaju vodeće autorice ženskog fantastičkog pisma Veronika Santo, Vesna Gorše i Milena Benini, potpomognute mladim snagama (Irena Rašeta, Tereza Rukober), dok spisatelji ne odustaju od malko žešćeg stila (Dalibor Perković, Aleksandar Žiljak, Kristijan Novak).

Svi zajedno, pak, predstavljaju raspon od ženskog pisma, vremenskog putovanja, post-cyberpunka i post-fantasyja do klasičnoga science fictiona, militarnog akcijskog SF-a i erotike.

Kritičko-teorijski dio s jedne strane proučava baštinu domaće fantastične književnosti, radovima o Zagorki i Vladanu Desnici, a s druge donosi filmološki ogled o žanrovima fantastičnog filma te svjetsku premijeru opsežnog rada o Ursuli Le Guin iz pera doajena svjetske teorije znanstvene fantastike, Darka Suvina.

Na 228 stranica, UBIQ 2 vam donosi:

Novele

• Vesna Gorše: Narcis
• Kristijan Novak: Naklon bogovima
• Veronika Santo: Mi i oni iza mojih leđa
• Dalibor Perković: Quentinova pravila
• Irena Rašeta: Bolji je svijet moguć
• Milena Benini: Dani snijega
• Aleksandar Žiljak: Dani orgona
• Tereza Rukober: Zaboravljeni

Kritička praksa

• Biljana Oklopčić: “Plameni inkvizitori” u kontekstu gotičkog romana
• Bojan Jović: Lek za smrt - smrt kao lek (o “Prazniku besmrtnosti” A. A. Bogdanova i “Pronalasku Athanatika” Vladana Desnice)
• Darko Suvin: Spoznaja, sloboda, “The Dispossessed” kao klasik
• Nikica Gilić: Filmska fantastika i znanstvena fantastika u kontekstu teorije žanra

Bibliografski prilozi

• Bibliografija hrvatske znanstvenofantastične novele i minijature za 2006. i 2007. godinu

UBIQ možete naći u Profil Megastoreu, u Superknjižari i u SFeri.

Identifikacije radi, korica izgleda ovako:

Nagrade će biti dodijeljene na svečanoj skupštini Društva SFera, koja se održava na SFeraKonu, koji samo što nije. Za desetak dana, točnije od 25. do 27. travnja, odvit će se jubilarni 30. SFeraKon, na kojem ćete, između ostalog, moći prisustvovati i predstavljanju 2. broja UBIQa. Detalje o ostalom programu pogledajte ovdje. Valja još samo napomenuti kako će SFeraKon ove godine imati čak dva počasna gosta - Predraga Raosa i Richarda Morgana - te jednog počasnog duha - Jacka Williamsona.

Vidimo se na SFeraKonu i dodijeli nagrade SFERA!