Premda hrvatska znanstvena fantastika i dalje egzistira na onom rubnom polju između šunda i književnosti, u posljednjih nekoliko godina intenzivno se radi na promjeni njenog statusa. Pionir na tom polju, barem što se tiče hrvatskih prilika i akademskog interesa za samu tematiku, časopis je „Ubiq“ čiji ste drugi broj već odavno mogli kupiti u vašoj omiljenoj knjižari. Na prostoru bivše Jugoslavije dominirala su dva časopisa za znanstvenu fantastiku. Prvi je bio, sada već kultni „Sirius“ koji je odgojio generacije pisaca i čitatelja stavljajući ih u dodir sa recentnim proizvodima iz daleko rzvijenijih zemalja. Osim prijeodne literature „sirius“ je nudio i prostor za objavljivanje priča domaćih autora – što je bila mogućnost kojoj su se mnogi obradovali i koja je sasvim sigurno pridonijela nastanku scene. Nakon što je „Sirius“ ugašen, a generacija koja je na njemu odrastala polako prelazila u neke sumnjive godine u kojima više nije bilo mjesta za znanstvenofantastični diletantizam, pojavila se „Futura“ koja će pružiti prostor za objavljivanje novim generacijama hrvatskih žanrovskih autora i donijeti u domove širom domovine nešto od suvremene SF produkcije.
Oba su časopisa prvenstveno bili usmjereni na novelistiku, što prijevodnu što domaću, sa temama koje su varirale na nekoliko razina. Od krajnjega šunda početničke SF/F produkcije, do ozbiljnih priča kojih se ne bi posramile ni etabliranije sfere u književno-umjetničkim strukturama. Unatoč njima, žanrovska je produkcija uvijek ostala na margini, protjerana u časopise sumjnive kvalitete, pisana od imena za koja se u književnim krugovima nije čulo, stavljana po strani, bilo kao pro-zapadno pomodarstvo u okvirima socijalizma ili kao izdajnički eskapizam u ratnim i poratnim godinama nakon osamostaljenja. Odvojeno od časopisaâ, kreativni centar fanova radio je na konvencijama, promociji, suradnji sa domaćim i stranim autorima i održavao na životu subverzivnu scenu koja za pravila ukusa suvremene književnosti nije odveć marila.
S masovnom pojavom interneta i fenomenom blogova, znanstvenofantastični časopisi su se preselili u html kodove, a neprofitabilna papirnata izdanja zamijenjena su neprofitabilnim online izdanjima (koje barem nije trebalo plaćati u onolikoj mjeri koliko i njihove papirnate varijante). Izlazak iz margine najavili su Aleksandar Žiljak i Tomislav Šakić svojom anotologijom domaćeg SF-a Ad astra koja je donijela kompetentan pregled domaćeg SF-a i, što je još važnije, kvalitetnu i opsežnu bibliografiju koja će biti polazišna točka svim budućim istraživačima ove vrste književnosti. Spomenuta antologija nipošto nije kraj historiografskog rada na polju znanstvene fantastike s obzirom na to da je pokrila samo trideset godina domaće produkcije (od 1976. do 2006.) Ranija su razdoblja još uvijek nemapirana i čekaju kompetentnog istraživača.
Nastavljajući se na ideološku okosnicu ove antologije, Žiljak i Šakić pokreću časopis „Ubiq“ koji po prvi put, osim narativnih tekstova, donosi i blok posvećen teoriji. Jedan od prvih teorijskih podviga ovoga dvojca bila je zamjena neadekvatnog pojma science fiction preciznijim speculative fiction koji je otvorio prostor širem spektru tekstova. U narativno „Ubiqov“ korpus smjestila se hrpa pod-žanrova od kojih bi neki, prije tridesetak godina, bili promatrani sa sumnjom – kao uljezi u sveto tkivo SF-a. „Ubiq“ je sebi dao u zadatak izmijeniti ustaljenu percepciju (i recepciju) SF-a nudeći svojim čitateljima nešto zahtjevnije tekstove, koji će ih natjerati da konstanto propituju granice žanra i njegovo funkcioniranje u novim vremenima. Može se činiti kako će ovakav obrat odvesti u pretjerano akademiziranje žanra čineći ga neprepoznatljivim većini onih koji su navikli na određeni diskurs. Suradnja s Odsjekom za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu dodatno doprinosi takvome prijemu. Da bi se adekvatno odgovorilo na pitanje da li je ono što „Ubiq“ nudi SF ili nije, bila bi potrebna podrobnija rasprava i, paradkosnalno, upravo je „Ubiq“ mjesto na kojemu se prostor za takvu raspravu nudi. Već samo postojanje časopisa koji svojim teorijskim diskursom planira pokriti manji (i marginalni) dio suvremene književno-umjetničke prakse, pojava je bez premca u domaćem časopisnom izdavaštvu – pojava koju svakako treba pozdraviti i poželjeti joj uspjeh.
Doajen „Ubiqa“ svjetski je priznat teoretičar SF-a i jedan od pionira u njegovoj akademskoj infiltraciji – Darko Suvin. Njegovo enciklopedijsko znanje, misao ukotvljena u Zapadnu filozofsku tradiciju, i sposobnost njihove sinestezije rezultiraju izazovnim tekstovima koji će svakog teoretičara i ljubitelja SF-a gurati naprijed te ga nukati na razvoj vlastite misli. Suvinov je akademski profil svojevrsno svjedočanstvo mogućnosti spoja pozitivističkog načina razmišljanja (predstavljenog onom znanstvenom odrenicom u izvornom terminu SF-a) i spekulativnog, spoznajno-ontološkog promišljanja koje se mnogim površnim tehno-entuzijastima nemali broj puta učinilo kao mlaćenje prazne slame. Ovaj spoj ujedno je i najava novog rakursa mišljena koji će, ako je to uopće moguće, doprinijeti kakvom-takvom napretku čovječanstva. Otvarajući prostor ovakvoj teoriji „Ubiq“ je učinio značajan pomak prema uzidizanju SF-a uz okova šunda – trivijalne književnosti za dokone sate. Neriješeno je pitanje, koje je integralni dio one rasprave o samom terminu SF, da li s otvaranjem diskursa ostajemo u istom žanru ili sudjelujemo u stvaranju nečega novoga? Ako je riječ o nečem novom – spekulativnoj fikciji umjesto dosadašnje znanstvenofantastične fikcije, s kojim se pravom nova forma može pozivati na svoje prethodnike i da li je privid tradicije upravo to – samo privid?
Bez obzira bila riječ o novoj vrsti književnosti ili modulaciji stare, „Ubiq“ je izvrsno koncipiran časopis koji bi svoju publiku mogao bez problema pronaći i izvan uobičajenog fandoma. Na neki je način to i konačan „Ubiqov“ cilj – otvaranje granica. Bilo prema tekstu bilo prema čitatelju.
Za SFeraKon 2009 izlazi već 4. broj književnog časopisa za znanstvenu fantastiku UBIQ.
